Ranije je, kao što znate, nebo bilo plavije, trava zelenija, a limunada i kobasice ukusnije. Ovdje trebamo dodati nasmijani emotikon, jer... Pa, zapravo, ili je limunada s kobasicom bila ukusnija, ili su receptori odgovorni za prepoznavanje okusa osjetljiviji.
I sami smo imali jednostavniji stav prema svemu. Ako smo sada stalno u potrazi za novim ukusima, onda u djetinjstvu ono što nam se sviđalo iz nekog razloga nije bilo dosadno. Niste primijetili?
Tako danas - o "delicijama" sovjetskog ljetovališta. Budući da sam pokrenuo temu o tome što ruski odmori jedu u inozemstvu, možete se sjetiti što su sovjetski odmori jeli kod kuće, zar ne?
Izostavimo hranu u menzama u pansionima i sanatorijima. Ne znam za vas, ali moji roditelji i ja smo se vrlo rijetko tamo zatekli (ako jesam, nisam se tamo osjećao oduševljeno pravilnom i zdravom prehranom). No, kad smo se odmarali kao „divljaci“, kako su se tada zvali - ovdje je bilo moguće sići do kraja.
Činilo se da nema ništa ljepše od sendviča koji su napravljeni na plaži.
Pravili su se od crnog kruha, zelenog luka, krastavaca i rajčice. No, glavni sastojak bile su papaline. Papaline iz konzerve, koje se nisu pokvarile na vrućini - za razliku od kobasica ili kobasica, pa su se stoga mogle sigurno ponijeti sa sobom na plažu.
Znate li koliko sam posljednjih godina kupio papaline u pokušaju da pronađem te ukusne? I, što je najvažnije, bez mirisa pokvarene ribe, koja je bila ispunjena aromama i uljem, kako bi se zbrinula?
Ne računajte. Ponekad su nailazili na sasvim pristojne. Odnosno, bez izuzetnih nota trulog u aromi. Međutim, okusiti - nije to, svejedno. Zašto? Tko zna. Možda se riba pokvarila? Ili možda tehnologija proizvodnje.
Usput, o ribama. Sjećam se da su na Jalti za ručak često uzimali lokalnu "poslasticu" - pržene brancine. Ovi grgeči prodavali su se - već prženi - u kuhinji bilo kojeg supermarketa. Crveni, izbušeni, ali s glavama, izbuljenih očiju, uplašili su se svojim izgledom i oduševili... okusom.
Meso je gusto, bijelo, dobro pečeno i istodobno nije suho. Ribe su same ugodno velike, u njima se ima za pojesti.
Dugo nisam vidio takvog grgeča (brancina!), Čak ni sirovog. A još više spremno. A u kuhanju je sada sve više kapelina po cijeni pastrve ...
Kralj svih odmarališta, sjećam se, bio je piletina. Pileći duhan.
Ni ova piletina se dugo nije kušala. Problem je ovdje u samim kokošima - sada je brojler kokoš mutant koji se, oprostite, može ubiti - 1700 grama gotovo je minimalna težina.
Sve manje - već se odnosi na kornišone, u kojima praktički nema ništa. A tih dana, unatoč "deficitima" i drugim strahotama, kokoši su ostale kokoši - s nogama, s grudima, s bedrima i mesom koje se nije ispuzalo ni od najmanjeg pritiska. Aroma ovih pilića lebdjela je iznad kafića, privlačeći tamošnje turiste ...
Naravno, možete se sjetiti malih - veličine tanjura - pizza u Jalti. I iznenađujuće ukusni, mekani ćevapi na jezeru Ritsa, a ne izgrizani, kao da su od gume - ćevapi u vrlo modernom tadašnjem kafiću s zgradama od wigwama u Jurmali. I "zadružni" mekani sladoled, koji je "pušten" iz zamrzivača u krhke kornete napravljene od "doma pečenih" vafla. Nitko nije ulijevao čokoladu u kutove ovih korneta, a oni su bili presavijeni tako da je uvijek bila rupa, pa se sladoled morao jesti gotovo na brzinu, ali kako je izgledalo ukusno! I škampi - mali crnomorski - koje su stare dame prodavale gotovo na svakom uglu u Odesi u čašama - poput sjemenki.
Ništa od ovoga sada nije nestalo.
Čega se sjećaš?