Postoji kategorija ljudi koje na najprirodniji način... izbjegavam. Za sebe ih definiram kao kuhinjske ili kulinarske ucjenjivače.
Najčešće ti ljudi ne vole, odnosno ne znaju kuhati. Za njih je kuhanje gotovo najodvratnija dužnost. Međutim, ne žure se s napuštanjem jer im moć nad štednjakom i tavama istovremeno daje moć - ili privid moći - nad onima oko njih.
Pa, poput moći... Sposobnost upuštanja u svojevrsnu vrstu ucjene. U početku ne nad svima oko sebe, već samo nad svojom obitelji, ali to im je dovoljno.
Ucjena ide otprilike ovako:
- Zašto nitko ne jede juhu! - Po želji, naravno, to možda neće biti juha - Ako trenutno ne sjednete jesti, neću više kuhati u životu! Neću opet u kuhinju! Pokušavam za tebe, ali ti ne jedeš! Nitko me ne cijeni u ovoj kući i nitko me ne poštuje! Pljunuli su na moj rad s visokog zvonika!
Kao rezultat toga, čak i ako je jelo kategorički nejestivo, kućni ljubimci sjede i s turobnim licima guraju hranu u sebe žlicu po žlicu. Zato što ucjenjivaču trebaju dokazati da uopće nisu rotkvice, ne poštuju srodstvo, ne vole voljene osobe.
Ucjenjivač u ovom trenutku, dobro znajući da njegovo stvaranje ima "loš ukus", uživa u njegovoj moći.
Najsmješnije je to što takvi ljudi, ako im nitko ne uspije oholonizirati, postupno gube obalu i počinju se baviti takvim ucjenama doslovno u industrijskim razmjerima.
Ne samo u njihovom domu, već i u okolini. Mislim da im takve ucjene donose neko neusporedivo zadovoljstvo.
Usput, "gostoljubivi" i "gostoljubivi" domaćini, koji se bacaju na gosta s naizgled ljubaznim:
- Svakako biste trebali probati! Pa jedi! Pa što ako ne jedete ovu hranu! Kod nas je sve svježe i dobro. Nemojte jesti, oni nisu okusili naše. Pa, pojedi žlicu opet, jer sam se toliko trudio / 'pokušao, zar me stvarno želiš uvrijediti (uvrijediti) - iz iste opere.
Važno im je da se ne hrane, kako ponekad misle. Za njih je važno natjerati ih da jedu. To su za mene različite stvari.
Sudario se?