Svi se vjerojatno sjećaju da u Ryazanu postoje gljive s očima. Jedu se i gledaju. Ja sam dijete dvadesetog stoljeća koje je u osnovnoj školi čulo za katastrofe u nuklearnim elektranama i druge slučajeve upotrebe atoma u daleko od miroljubivih svrha. I, istodobno, o njihovim posljedicama.
Neću vam reći kako sam znao za mutacije - možda iz publikacija poput "mladog fizičara" ili možda iz knjiga znanstvene fantastike, ali kao dijete bio sam siguran: strašno mjesto, ovaj Rjazan! Gljive su tamo toliko mutirale da su dobile oči. Kao tinejdžer sam već shvatio - samo narodna šala, ali ...
Nešto se zapitalo, otkud ona?
Ako uključite logiku, rodila se ova šala, možda tijekom razdoblja masovnog uništavanja gljivica parazitima. Možda se sezona pokazala izuzetno plodnom za crve, na primjer?
Pa što?
Mnogo je „sastojaka“ koji živi odlaze u hranu.
Morski ježevi, na primjer. Pa čak ni negdje u Aziji, već u Italiji.
Ja se, međutim, nisam mogao natjerati da kušam ovog ježa. Ne, nemam ništa protiv da ga upotrijebim nakon toplinske obrade, ako postoji šansa, već da ga pojedem živog... Hvala, hvala.
Ili ovdje... crvi. Ni oni nisu uvijek kuhani, u Australiji uopće nisu takvi. Osjećaj, pretpostavljam, nije za one koji se onesvješćuju. Ti je sažvačeš, a ona ti zabije rep u zube.
Japanci su napravili korak dalje. Tamo, uz sve poštovanje šintoističkih prema živima, jedu hobotnice. Jelo se zove sannakchi.
Koriste i žablje sashimi. Ne, razumijem, mnoge su žabe davale svoje zelene živote za dobro znanosti, ali seciranje za hranu ...
Ipak, mislim da mentalitet utječe i na ovisnosti o hrani. Bez obzira koliko mi se jelo reklamiralo, u takvim me situacijama neće nadahnuti.
Jedino što mogu koristiti prema pravilima su ostrige. I onda, jer ne primjećujem nikakve posebne znakove vitalne aktivnosti nakon otvaranja ljuske.
Ali, da budem iskren, okus kamenica nije nešto što ne razumijem... Jednostavno ne razumijem frku oko njih i ludo divljenje prema njima.
Jeste li naišli na takva jela? Usudite se probati?